Nakon što je Odbor za peticije i građanske inicijative austrijskoga Parlamenta u sklopu rasprava o građanskoj inicijativi Hrvatski kao neovisna nastava materinskog jezika, koju je pokrenula učiteljica Lidija Mihalić, a o čemu smo na našem portalu u više navrata pisali, obrazloženjem se javio i prof. dr. Heinz Faßmann, resorni ministar obrazovanja, znanost i istraživanja.
Naime, poteškoće koje Hrvati u Austriji imaju u nastavi materinskog jezika, kada im se umjesto hrvatskog nudi tzv. bosansko-hrvatsko-srpski jezik traumatizira Hrvate u Austriji već desetljećima. U Vorarlbergu gdje je ipak postojala nastava samosvojnog hrvatskog jezika već zadnjih desetak godina, od nove školske godine na temelju izvješća školskog inspektorata ukida se ta mogućnost i vraća se na opciju koja vrijedi za cijelu Austriju – heterogena nastava na tzv BKS-u.
Stoga su roditelji u toj saveznoj austrijskoj pokrajini, a u zaštiti svojih temeljnih prava, odlučili pokrenuti Građansku inicijativu i predati je saveznom Parlamentu.
Inicijativa je prošla parlamentarnu proceduru i ministar dr. Faßmann je u zakonskom roku podnio izvješće svoga ministarstva, a koje je uputio predsjedniku Nacionalnog vijeća Mag. Wolfgangu Sobotki.
Izvješće ne donosi u stvari ništa novo; puno je otrcanih fraza o svemu i svačemu, ali nigdje ništa o pravu na samosvojan hrvatski jezik kao ni o mnogobrojnim ugovorima, programima suradnje, koje redovito potpisuju s Republikom Hrvatskom upravo njegovo kao i druga austrijska ministarstva. Pitamo se doista čemu služe onda ti ugovori i sporazumi o suradnji dvaju zemalja, koji izrijekom govore o nastavi hrvatskog jezika u sklopu nastave materinskog jezika i austrijskog obrazovnog sustava, kada ministar kada stvar “zaškripi” sve vrati unazad čak nekoliko desetljeća pozivajući se na uredbe, okružnice i sl., a da o ugovorima i sporazumima koji su s Hrvatskom potpisani na najvećoj razini nema ni riječi. Stoga se otvoreno možemo pitati odnosi li se Austrija tako i prema nekim drugim međudržavnim ugovorima i sporazumima, ili je ovo praksa samo kada je Hrvatska u pitanju, posebice kada se radi o hrvatskom jeziku u Austriji?
Tako austrijski ministar u uvodu pisma govori o ogromnom značaju učenja materinskog jezika kao temeljnom elementu identitetske i kulturne značajke i njegova preduvjeta u razvoju jezičnih, ali i svih drugih vještina u smislu cjelokupnog obrazovanja. Zašto su Hrvati onda, poštovani ministre, lišeni te mogućnosti razvoja svoga identiteta i kulture u Austriji?
Prvotno se ministar poziva na okružnicu još iz 1996. godine (br. 10/1996, GZ. 27.901/8-V/5a/96). koja govori u stvari o tri jezika odvojeno, ovisno o jeziku učenika. Ministarstvo u toj famoznoj okružnici preporučuje da se ako je moguće ne vrši dijeljenje prema nacionalnoj pripadnosti kako bi se osiguralo održavanje skupina za nastavu na materinskom jeziku. Zašto? Što je sporno i zašto ne bi trebalo biti dijeljenje? Valja poštivati svačiji jezik. Niste to napravili s drugim jezicima, zašto smo mi eksperiment? Održavanje skupina za nastavu na materinskom jeziku? Pa dajte hrvatski jezik pa ćete vidjeti ima li zanimanja za tom vrstom nastave!
Dakle, intencija te okružnice je da ako postoji zajednička ponuda jezika na bosanskom, hrvatskom i srpskom, nastavnici materinskog jezika moraju promovirati sva tri jezika pa to znači da je omogućena zajednička nastava, ali i odvojena kao ponuda na pojedinim jezicima. Koji su to nastavnici kadri predavati sva tri jezika i kako bi to trebalo izgledati okružnica dakako ne spominje. Svaki nastavnik koji je barem jedan sat predavao hrvatski jezik, jako dobro zna da on ne može predavati srpski, kao i obratno.
Kako je to austrijsko ministarstvo obrazovanja trebalo provesti u praksi, to samo ono zna, jer je to praktički nemoguće!
To u svom pismo naposljetku priznaje i ministar kazavši kako se to izrodilo u nekakav zajednički BKS jezik.
Ali on i dalje tvrdi da ako u nastavi imamo učenike kojima je, primjerice, hrvatski i bosanski jezik prvi, materinski jezik, u nastavi ne bi bio ponuđen BKS, već BK (Bosnisch, Kroatisch)?!
Tako da u zaključku pisma, iako se u pokrajini Vorarlberg insistira na BKS-u, za ministra to nije sporno i kaže da je pogrešno to protumačiti i kako se stvara pogrešan dojam da se učenici više neće podučavati na njihovom prvom jeziku.
– Prema trenutno važećoj okružnici br. 12/2014 (GZ BMBF-27.091/0025 I/Va/14) postoji obavezujući obrazac registracije Ministarstva za nastavu na materinskom jeziku za sve uprave obrazovanja. Ovaj obrazac daje roditeljima priliku da odrede jezik koji žele. Na taj se način može utvrditi specifična potreba za nastavom materinskog jezika na sve jezike (uključujući pojedinačni hrvatski jezik). Zbog nesporazuma u Upravi za obrazovanje u Vorarlbergu je osmišljen novi obrazac koji nije predviđao tu slobodu, nego ponudio BKS (kao jedan jezik). S obzirom na opisani slučaj u Vorarlbergu, mogućnost prijave za nastavu materinskog jezika na jeziku koji su odabrali roditelji je ponovno vraćena. O stvaranju nastave pojedinačnih jezika ili jezičnih skupina odlučuju direkcije za obrazovanje u sklopu njihove autonomije na osnovu lokalnih brojki prijava te resursa koji im stoje na raspolaganju, – zaključuje ministar obrazovanja Faßmann.
Ništa novo, i dalje su Hrvati u pat poziciji. Ministar im predlaže da na obrascu upisuju da žele hrvatski jezik, a oni će u stvari ići na nastavu bosansko-hrvatsko-srpskog jezika, koji po njemu ipak nije jedan jezik, već su tri jezika, ali je nastava jedna iz samo Austriji jasnih razloga. Iako to u praksi uopće ne funkcionira, kao što to u stvari ne može funkcionirati nigdje u svijetu, to izgleda nije za njih zabrinjavajuće.
Velik napredak, nema što?!
Za posebnu, samosvojnu i u praksi, u učinioci primjenjivu nastavu hrvatskog jezika, barem po onomu kako to drži ministar Faßmann, još ćemo dugo očito čekati.
